21. kolovoza 2017.

Slikarstvo

slikarstvo

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Slikovni znakovi predstavljaju jedan od najstarijih oblika komunikacije. Tako su obrisi likova urezani u stijenu i oslikani bojama pećinskog slikara imali za cilj prenijeti informacije, najčešće o vrstama životinja tog područja…

Slikar je uvijek za svoj likovni izraz birao onaj materijal čiji karakter odgovara karakteru njegovog osjećanja, karakteru motiva ili likovne ideje koju obrađuje, sukladno vremenu kojem je pripadao.

Metode i postupci stvaranja u procesu nastajanja likovnog djela bili su kroz povijest najčešće usko vezani uz majstorsku radionicu.

Velike dvorske radionice u Mezopotamiji i Egiptu bile su ujedno i škole u kojima slikar dobiva sva potrebna iskustva za svoj rad. Egipatski umjetnik stvara svoje djelo prema točno zadatim “kalupima”, jedinstvenim šemama i jedina njegova ambicija je solidnost i preciznost rada.

Rimski umjetnici su udruženi u neku vrstu zanatskog udruženja koja prethode srednjovjekovnim. Prema legendi, prvo takvo udruženje osnovao je sv. Luka 530. godine, i sam slikar i patron slikarstva i umjetnosti uopće.

Poznato je da su majstorske radionice sve do 14. stoljeća obično vodili kipari.  Simboličnu prekretnicu predstavlja 1334. godina, kada je Giotto di Bondone postavljen na čelo radionice pri katedrali u Firenci, velika čast koja je do tada bila rezervirana za kipare i arhitekte.

Zanatsko umijeće se prenosilo iz stoljeća u stoljeće najčešće usmeno. Mnoge recepture su smatrane za najveće tajne pojedine radionice.

  1. stoljeće predstavlja definitivnu prekretnicu u procesu proizvodnje umjetničkog djela. Umjesto majstorskih radionica, funkciju edukacije preuzimaju akademije, a sve pripremne radnje izvode se u slikarskim ateljeima. Zato raste i trgovina slikarskim materijalima; tržište je sve veće a poslove izvode nezavisni stručnjaci. Industrijska proizvodnja slikarskih materijala započinje tek krajem 18. st., a početkom 19. st. javlja se sve više proizvođača.

Danas se industrijski proizvodi sve što je potrebno za izradu štafelajne slike – od prepariranog platna, toniranog papira, različitih boja, četkica…Mnogi sintetički materijali zamijenili su klasične materijale ali su pojedine tradicionalne supstance ipak i danas prisutne kao nezaobilazni kvalitet.

Slikarski materijali sve su pristupačniji umjetniku, postupci sve lakši, ali je jaz između proizvođača materijala i “proizvođača” likovnog djela sve veći. Sve je više tehnološkog neznanja, sve više djela suvremenih slikara završava još za njihovog života u konzervatorskim radionicama.

Translate »